Trenutno doba u kojem živimo i politička kretanja u svijetu nas sve više navode na zaključak da koračamo prema veoma neizvjesnoj budućnosti. Dio te neizvjesnosti se odnosi i na stanje i trenutni “rat” koji vlada između izvršne vlasti i najvećih medijskih kuća u zemlji koja se smatra kolijevkom savremene demokratije.

Međutim, i iza ovog konflikta postoji određena istorija, jer Donald Trump nije jedini američki predsjednik koji je bio u sukobu sa medijima. Thomas Jefferson, koji se praktično smatra tvorcem mržnje prema medijima, je bio prvi koji je imao snažan i veoma kritički nastrojen ton prema njima tvrdeći da im se ne može vjerovati ničemu što pišu. Richard Nixon je smatrao medije za neprijatelje u “toksičnoj atmosferi” koja je okruživala Watergate, a Bill Clinton je u više navrata javno osuđivao domete sistema javnog informisanja, naročito u vezi sa skandalom sa Monicom Lewinsky, koji je i dalje pratio kampanju njegove supruge na predsjedničkim izborima.

S druge strane, u istoriji je bilo slučajeva izmišljanja i prikrivanja istine od novinara i javnosti od strane predsjednika. Lyndon Johnson je krio od novinara svoj plan oko eskalacije rata u Vijetnamu kada je bio ispitivan o budućnosti sukoba u Jugoistočnoj Aziji u toku izbora 1964. godine. Richard Nixon je tajno bombardovao Kambodžu, dok je Nacionalni odbrambeni savjet za vrijeme Ronalda Regana prodavao oružje Iranu a da to javnost nije znala.

U istoriji bi se moglo naći još sličnih primjera, ali ovo što se događa u Americi danas je prilično jedinstveno.

Sukob je u nekoj mjeri postojao u svakoj administraciji, ali medijima je bilo dozvoljeno da rade svoj posao.

Predsjednik Donald Trump, nakon samo nekoliko mjeseci od izbora, čini naizgled sve da diskredituje informacije koje mediji plasiraju u javnost nazivajući ih lažnim vijestima, a same medije opozicionom partijom, smanjujući time njihov kredibilitet. Ide čak u toliku krajnost da predlaže zakonske izmjene kako bi sebi olakšao sudske procese i zabranjuje novinarima pristup Bijeloj kući.

Ipak, činjenica je da priča o pristrastrosti medija nikad nije bila veći predmet priče jednog američkog predsjednika.

Source: The Federalist Papers Project

Sukob između Donalda Trumpa i velikih medijskih kuća kao što su CNN i New York Times je mnogo više kritikovan nego hvaljen od strane sveukupne javnosti, naročito na račun mišljenja da se predsjednik Trump često služi ad populum argumentima i ad hominem napadima.

Predsjenik pokušava da derogira glavne medije u korist onih koji se njemu dopadaju. On ne pokušava da ih kritikuje tako što će pokazati pristrasnost medija i kako to narušava njihovu objektivnost, već izgleda kao da je skroz u redu ako je medij korumpiran, dokle god je na njegovoj strani i plasira informacije koje njemu idu u prilog. Svaki put kada mediji otkriju neki skandal ili kritikuju, administracija to odbacuje kao lažnu vijest, na taj način štiteći se od legitimne kritike.

Ova borba nije imuna na tehnološki napredak. Društvene mreže, posebno Twitter, su skoro pa uklonile “tradicionalne medije” kao posrednika između političara i javnosti, a sve je manje ljudi koji čitaju dnevnu štampu. Tako se i većina diskusija i “prepucavanja” preselila na jednu potpuno drugačiju platformu, nad kojom ni jedna ni druga strana nema apsolutnu kontrolu. To je zapravo sredstvo putem kojeg predsjednik može direktno da odgovori i da se suprotstavi medijima, da dopre do naroda preskakajući ih.

Ipak, s obzirom na rasprostranjenost korišćenja savremenih sredstava masovne kominunikacije i pad trendova praćenja tradicionalnih medija, izgleda da Trump napada nešto što se već samo po sebi bori s egzistencijom. Međutim, koliko su zapravo tome doprinijeli i sami mediji?

Ako uporedimo predsjednika i medije i vijesti koje i jedni i drugi plasiraju, čini se da su više senzacionalističke nego nešto drugo. Dok izgleda da predsjednik živi u nekom svom White House reality programu, od predsjedničke kampanje pa do obavljanja svoje funkcije, i mediji su daleko od savršenog.

Dio medija se koncentriše na trivijalna pitanja ili daju političarima prostor za provokativne izjave, a da prethodno ne analiziraju šta oni zapravo pričaju. Pored toga što su pod velikim ekonomskim pritiskom, današnji mediji su postali više partijski, a manje nezavisni, i povjerenje u njih je značajno opalo.

Ono što se da zapaziti je da su baš ove velike medijske kuće i u predizbornoj i postizbornoj kampanji nerijetko puštale u etar vijesti sa bombastičnim naslovima, koje su se kasnije prepravljale jer pojedini elementi nisu bili istiniti. Nekad su čak te vijesti završavale u “Entertainment”.

I dokle naravno svako ima pravo da pogriješi i ispravi grešku, “običan narod” ne čeka prepravke – vijest se pročita kad izađe i ne čita se opet. Štaviše, koliko god javnost vjerovala da su neki mediji pristrasni u svom izvještavanju, vijesti koje one plasiraju mogu i dalje da utiču na njih.

Time se gradila negativna slika o predsjedniku, opravdana ili neopravdana, a mediji su, namjerno ili nenamjerno, imali svoj udio u tome. Na momente su izgledali kao da su primjenjujući duple standarde izabrali svoju stranu, možda ne per se, ali ih je definitivno karakterisao jednostran način izvještavanja.

Zapravo, naginjanje ka jednoj ili drugoj strani u reportaži je u neku ruku normalno, iako neki mediji tvrde ili iskreno vjeruju da su neutralni. Neutralnost je više mit, ona ne postoji. Međutim, kao i u svemu drugom u životu, ako želimo da budemo pravični moramo naći balans – u ovom slučaju osigurati priču i s jedne i s druge strane.

Ipak, neuobičajeno i djetinjasto ponašanje i retorika vođe jedne super sile kao što je Amerika, nije do kraja primjereno i ne dolikuje osobi na takvoj jednoj funkciji. Narušavanje koncepta institucije predsjednika i politike u tradicionalnom smislu, pokazuje da taj posao može bilo ko da obavlja, možda čak i mnogo bolje?

Dio “prezira” medija i javnosti proizilazi upravo iz toga što je drugačiji, što nije političar, što ne igra po pravilima i normama kao njegovi prethodnici i što se bori na način koji je nekonvencionalan za jednu zapadnu demokratiju. Ali, on se zbog toga mnogima i sviđa. Kritikovao je svoje suparnike u stilu reality TV Show-a (little Marco, lying Ted, crooked Hilary) pa su tako i mediji dobili svoj nadimak “Fake News Media”, što je predstavljalo drugačiji tip borbe na koju niko od ovih aktera nije navikao.

U poslednje vrijeme donekle su se smirile strasti između dvije sukobljene strane, uz povremena “čačkanja”, ali ostaje pitanje kakav će uticaj ovaj odnos imati na ostatak svijeta. Naime, “američka ruka daleko doseže” tj. prisutna je svugdje na ovaj ili onaj način, pa ostaje da se vidi da li će to biti slučaj i sa medijskim sektorom.

Posebnu zabrinutost izaziva mogućnost da zemlje kao što su Venecuela, Turska ili Etiopija shvate poruke i ponašanje predsjednika Trumpa kao nešto normalno i ispravno, i kao model komunikacije sa medijima. Jer, ako to tako funkcioniše u zemlji koja važi za šampiona svih sloboda, a ne samo medijskih, onda je to valjda ispravno?

Ostaje nam da se nadamo da će mediji nastaviti da budu korektiv vlasti i čuvari demokratije, te da vjerujemo da će novinari nastaviti borbu protiv zloupotrebe moći, kao i da će umjeti da razlikuju činjenice od fikcije. Ovo je posebno važno u današnjoj eri kada su skoro potpuno srušene brane koje su nas štitile od poplave i širenja raznoraznih neprobranih informacija.